then...when all comes out...
Ponekad poželim nekoga kraj sebe.
nekoga iskrenog...
Možda sličnog meni.
...
I opet tražim nešto drugo od onoga što mi se nudi...
Zašto??
Zašto se zatvaram u sebe i nedam nikome
da uđe u moje misli i da me spasi...
od razočarenja...
Od svih onih ljudi koji su me iznevjerili i povrijedili me...
ZAUVIJEK...
ponekad mislim da se toga nikada neću moći riješiti.
I opet se bojim...ali ne znam čega...
SEBE.
jer nitko mi drugi nije ostao...
nitko kome mogu vjerovati.
Kada to zadržim u sebi, ne postoji strah da će netko to saznati...
Jedino čega se ne bojim je ostati sama...
jer tada uživam...
Probaj! Vidjet ćeš...
nekada je za sreću dovoljno vidjeti samo osmijeh.
osmijeh na licu onoga koga voliš
do koga ti je stalo.
Prijatelja...
Već je prošlo 5 godina...
otkada su svi nestali...napustili me...i samo se pravili da su tu...
Ja sam im na tome čak i zahvalna...jer...
uspjela sam shvatiti neke stvari u životu...
I danas, kad opet imam nekoga tu, vani...
za se zatvorim u tišinu svoje sobe i sjetim se svega...
Sjetim se koliko sam puta pala kada su me starci
učili voziti bicikl...
I ono šta je bilo među njima...
Možda bi bilo bolje da se je i dogodilo...
hm...nezahvalnost...
ali, još ima nade za to...
možda ću onda napokon biti sretna jer će i oni biti sretni...
možda...
sada samo želim vidjeti njegov osmijeh na licu.
jer tada se osjećam slobodno.
to mi popravi dan.
tada osjećam da mogu letjeti...
i imam snage za dalje.
jer znam da ćemo iz "ništa" stvoriti "nešta"...
TI I JA...ZAJEDNO...
Tada ću moći reći da te volim...
01.10.2006. u 23:59 | K | 13 | P | # | ^
For the memory of something what could be...what was...
Ne želim padati u očaj.
Ja sad zapravo niti ne znam što želim.Sve je nekako čudno.Neki moji postupci više nemaju smisla.Neki moji osjećaji više ne postoje.Teško je prihvatiti činjenice da je nešto nestalo.Nešto predivno.Aopet teško je prihvatiti da se možda događa
nešto prekrasno.Ali da to jednostavno ne želim.Da to jednostavno odbacujem.
Neke moje riječi više nemaju smisla.Ne znam.Sve se nekako promijenilo.Ali ja ne znam raspoznati da li je to dobro ili loše.
da li su to samo prividi kao prije.I opet mi u uho ulaze one riječi.One meni najdraže,prekrasne pjesme....I ne znam kome da više vjerujem.
Sebi ili drugima.Teško je.Znam da sam još uvijek ona mala balavica koja na svom blogu melje o nekim sranjima koja uopće i nisu neki teški ili ozbiljni problemi.
Svijet je tako čudan.Tako nepredvidiv.I zapravo ne znam šta da očekujem kao razultat svega toga.
Ne želim više nikoga povrijediti.Ne želim više nikoga izgubiti.Ne želim pokušati.A opet ne želim propustit priliku.Jer možda je prva i zadnja.
Više nema nikoga tko bi mi rekao neke riječi utjehe.Zašto su svi uvijek mislili da sam ja sretna i neslomljiva osoba.Zašto,kad to nije istina.I ne znam više što daje pisati.Jer nešto me steže.Obuzima mi razum.Više ni ne znam tko sam.
Znaš, ponekad samo poželim da me netko čvrsto zagrli i da ja osjetim da me taj netk voli.
Do toga ću se još načekati.sigurno.I mislim da ovaj blog.,ovaj dnevnik više nea smisla.ali ne želim i neću a brisati.Želim da mi ostane uspomena na vas i na mene.
Da,ovo je oproštaj i ne želim odlučivati drugačije.Već sam htjela zatvoriti sve.i neće više biti ovdje ničeg novog od mene.Jer previše se mienjam i ne znam kako bi to prihvatili.
Zbogom svima.Volim vas i pamtit ću vas uvijek jer mi je ovo preznačajna stvar.
Ja ću u svoju vjernu bilježnicu još uvijek pisati ajmo reć postove i ako ikad ostvarim svoj san,a to je objaviti knjigu,nadam se da ćete pronaći neka moja djela kojaste već čitralči tu,na ovom blogu al i ona nova koja tek slijede.jel shvaćate.promjena.i ne želim da obuzme ove sve stranice.želim da oni prvi dojmovi ostanu i zadnji.stoga, zbogom i sretno svima...
Ja želim sama u propast...
poZDRAVlJAM vas ZaUvijeK...Voli vAs ToNkA...
27.09.2006. u 22:20 | K | 7 | P | # | ^
let the start be the same like always was
Ponekad želim biti ono bezbrižno dijete kao i nekad.
bez problema.
i da mislim samo na igru.
da mi nitko ne može zamjeriti radi neke krive stvari.
jer ipak sam ja samo dijete.
želim plakati jer sam pala.
želim biti mala maza.
želim biti ono drečavo derište.
koje plače nakon svake krive stvari.
želim biti u centru pažnje.
želim da svi govore kako sam mirno i dobro dijete.
Želim opet držati balone u zraku.
hm.
kao i prije.
zašto uvijek izazovem probleme gdje ih ne treba??
zašto još uvijek vjerujem u ono što su me davno uvjerili?
zašto ne mogu prihvatiti činjenice?
zašto ne mogu izbrisati prošlost?
početi ispočetka.
sve drugačije.
zašto se ne mogu vratiti u vrijeme djetinjstva?
zašto?
zašto me opet obuzima depresija?
zašto nisam mogla ostati u onom happy stanju?
zašto mi je opet teško prikazati svoju pravu stranu??
puno pitanja.
a niti jedan odgovor.
zašto....
zašto sve što je lijepo kratko traje????
objasnite mi to!!!!!!
jer ja ne mogu sama dalje.
13.09.2006. u 21:24 | K | 3 | P | # | ^